Svitac
K'o svitac napravim rupu u mraku,
srcem od lave rasparam noć.
Da još jednom ugledam sebe jaku
da nad bolom preuzmem moć.
Pa tobom slomljena, putem od sećanja
još jednom hrabro nastavljam let
iz mraka izronim, ka tebi poletim
gorim od želje, k'o vatromet...
Ref:
Gde si u ovoj ukletoj tami, da li će ikad svanuti dan?
Kada ću tvoje dodirnuti usne, gde si da sletim ti na dlan?
Da li vidiš me kako topim se
suze me gase da ne izgorim
od sopstvene ljubavi...
To što svetli kraj tebe u mraku
što voli te i u poslednjem dahu
to je tvoj svitac mali, umorni...
Ne vidiš, ćutiš, oči ti neme
uzalud iskri ljubav kroz mrak.
Znam, da odletim, došlo je vreme
gasim se tiho, tvoj nosi me dah...
Kao žar pepela poslednji grabim sjaj
u letu ime da ti precrtam,
nek samnom izgori i onaj osećaj
da zauvek ti pripadam...
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi